Luka 20 – CRO & NVI

Knijga O Kristu

Luka 20:1-47

O Isusovoj vlasti

(Mt 21:23-27; Mk 11:27-33)

1Dok je poučavao i naviještao Radosnu vijest u Hramu, priđu mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine 2pa ga upitaju: “Tko ti je dao pravo da to činiš? Tko te je ovlastio za to?”

3On im odgovori: “Upitat ću i ja vas. Recite mi: 4je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?”

5Oni počnu umovati i međusobno raspravljati: “Ako kažemo da je s neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. 6A ako kažemo da je od ljudi, narod će nas kamenovati jer su uvjereni da je Ivan prorok.” 7Zato odgovore Isusu da ne znaju odakle je.

8A Isus im reče: “Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast!”

Prispodoba o zlim vinogradarima

(Mt 21:33-46; Mk 12:1-12)

9Isus zatim narodu ispriča prispodobu: “Neki čovjek posadi vinograd i iznajmi ga vinogradarima. Zatim otputovao na mnogo godina. 10Kad dođe vrijeme berbe, pošalje slugu da ubere njegov dio uroda. Ali vinogradari ga pretuku i pošalju natrag praznih ruku. 11Pošalje im zatim drugog slugu, ali oni i njega pretuku, izgrde i pošalju natrag praznih ruku. 12Pošalje im i trećega, ali oni ga rane i otjeraju ga.

13‘Što da učinim?’ pitao se vlasnik vinograda. ‘Poslat ću im svojega ljubljenog sina. Prema njemu će se valjda odnositi s poštovanjem.’

14Ali kad vinogradari ugledaju sina, počnu umovati: ‘Ovaj će naslijediti imanje. Ubijmo ga pa ćemo se domognuti imanja umjesto njega!’ 15Izbace ga iz vinograda i ubiju.

Što mislite da će učiniti vlasnik kad čuje što se dogodilo? 16Doći će i pobiti te vinogradare, a vinograd dati u najam drugima.”

“Ne daj Bože da se takvo što dogodi!” rekoše Isusovi slušatelji.

17Ali Isus ih dobro promotri i reče: “A što onda znači onaj ulomak iz Svetoga pisma:

‘Kamen koji su graditelji odbacili

postane ugaonim kamenom’?

18Padne li tko na taj kamen, smrskat će se, i padne li kamen na koga, satrt će ga.”

19Pismoznanci i svećenički poglavari htjeli su ga uhvatiti jer su dobro znali da se ta prispodoba odnosi na njih, ali bojali su se naroda.

O porezu

(Mt 22:15-22; Mk 12:13-17)

20Vrebajući ga, pošalju mu uhode koji su se izdavali za pravednike da ga uhvate u riječi pa da ga mogu predati upraviteljevoj vlasti. 21“Učitelju,” kazaše Isusu, “znamo da govoriš istinu i da si nepristran jer ne gledaš tko je tko, nego prema istini poučavaš putu Božjemu. 22Reci nam je li dopušteno plaćati porez caru ili nije.”

23Isus prozre njihovo lukavstvo pa reče: 24“Pokažite mi kovani novac.20:24 U grčkome: denar. Čiji su ovo lik i natpis na kovanici?”

“Carevi”, odgovore.

25“Onda dajte caru carevo, ali Bogu valja dati Božje”, reče im. 26Tako ga nisu uspjeli uhvatiti u riječi pred narodom, već su ušutjeli zadivljeni odgovorom.

O uskrsnuću

(Mt 22:23-33; Mk 12:18-27)

27Tada dođu k njemu neki od saduceja, koji tvrde da nema uskrsnuća, i upitaju ga: 28“Gospodine, Mojsije nam je dao zakon prema kojemu, umre li oženjen muškarac bez djece, njegov se brat mora oženiti njegovom udovicom kako bi ona rodila sina koji će naslijediti posjed umrloga i nositi njegovo ime.20:28 Ponovljeni zakon 25:5-6. 29Bilo je sedmero braće. Prvi se brat oženi i umre a da nije imao djece. 30Drugi se brat oženi njegovom udovicom, ali također umre, 31treći i sva ostala braća također. Tako nijedan od sedmorice ne ostavi potomstva. 32Na posljetku umre i žena. 33Čija će onda ona biti žena o uskrsnuću kad je bila udana za svu sedmoricu?”

34“Ljudi ovoga svijeta žene se i udaju,” odgovori im Isus, 35“ali oni koji budu dostojni biti dionicima onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, neće se ni ženiti ni udavati. 36Neće više moći ni umrijeti: bit će poput anđela. Oni su Božja djeca, djeca uskrsnuća. 37A da će mrtvi uskrsnuti, čak je i Mojsije potvrdio u ulomku o gorućem grmu gdje Gospodina naziva ‘Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim’ dugo nakon što su oni poumirali.20:37 Izlazak 3:6. 38A Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih! Svi su oni za Boga živi.”

39“Dobro si rekao, Učitelju!” rekoše neki pismoznanci. 40I više se nisu usuđivali išta ga upitati.

Čiji sin je Mesija

(Mt 22:41-46; Mk 12:35-37)

41Tada Isus upita njih: “Kako mogu tvrditi da je Mesija Davidov sin? 42Pa sâm je David u Knjizi psalama napisao:

‘Gospodin je rekao mojem Gospodinu:

Sjedni mi s desne strane

43dok ti ne bacim pod noge tvoje neprijatelje.’20:42-43 Psalam 110:1.

44Sâm ga je David nazvao svojim Gospodinom. Kako bi mu onda mogao biti sin?”

45Zatim pred svim narodom reče učenicima: 46“Čuvajte se pismoznanaca! Vole se šetati u dugim haljinama i da ih ljudi pozdravljaju na trgovima. U sinagogama vole sjediti na počasnim mjestima, a na gozbama na pročelju stola. 47Besramno troše udovička dobra, a prikrivaju se dugačkim molitvama u javnosti. Oni će biti strože kažnjeni.”

Nueva Versión Internacional

Lucas 20:1-47

La autoridad de Jesús

1Un día, Jesús enseñaba al pueblo en el Templo. Mientras les predicaba la buena noticia, se le acercaron los jefes de los sacerdotes y los maestros de la Ley, junto con los líderes judíos.

2―Dinos con qué autoridad haces esto —lo interrogaron—. ¿Quién te dio esa autoridad?

3―Yo también voy a hacerles una pregunta a ustedes —respondió él—. Díganme, 4el bautismo de Juan, ¿era divino o humano?

5Ellos, pues, lo discutieron entre sí: «Si respondemos: “divino”, nos dirá: “¿Por qué no le creyeron?”. 6Pero, si decimos: “humano”, todo el pueblo nos apedreará, porque están convencidos de que Juan era un profeta».

7Así que le respondieron:

―No sabemos de dónde era.

8Entonces Jesús les dijo:

―Pues yo tampoco les voy a decir con qué autoridad hago esto.

La parábola de los labradores malvados

9Pasó luego a contarle a la gente esta parábola:

―Un hombre plantó un viñedo, se lo alquiló a unos labradores y se fue de viaje por largo tiempo. 10Llegada la cosecha, mandó un siervo a los labradores para que le dieran parte de la cosecha. Pero los labradores lo golpearon y lo despidieron con las manos vacías. 11Les envió otro siervo. Pero también a este lo golpearon, lo humillaron y lo despidieron con las manos vacías. 12Entonces envió un tercero, pero aun a este lo hirieron y lo echaron fuera.

13»Entonces pensó el dueño del viñedo: “¿Qué voy a hacer? Enviaré a mi hijo amado; seguro que a él sí lo respetarán”. 14Pero, cuando lo vieron los labradores, se dijeron el uno al otro: “Este es el heredero. Matémoslo, para que la herencia sea nuestra”. 15Así que lo arrojaron fuera del viñedo y lo mataron.

»¿Qué les hará el dueño? 16Volverá, acabará con esos labradores y dará el viñedo a otros».

Al oír esto, la gente dijo:

―¡Dios no lo quiera!

17Mirándolos fijamente, Jesús les dijo:

―Entonces, ¿qué significa esto que dicen las Escrituras:

»“La piedra que desecharon los constructores

ha llegado a ser la piedra principal”?

18Todo el que caiga sobre esa piedra quedará despedazado y, si ella cae sobre alguien, lo hará polvo».

19Los maestros de la Ley y los jefes de los sacerdotes se dieron cuenta de que la parábola iba dirigida contra ellos. Así que buscaron la manera de arrestarlo en aquel mismo momento, pero temían al pueblo.

El pago de impuestos

20Entonces, para vigilarlo, enviaron espías que fingían ser gente justa. Pensaban atrapar a Jesús diciendo algo malo y así poder entregarlo a la autoridad del gobernador.

21―Maestro —dijeron los espías—, sabemos que lo que dices y enseñas es correcto. No juzgas por las apariencias, sino que de verdad enseñas cómo obedecer a Dios. 22¿Nos está permitido pagar impuestos al césar o no?

23Pero Jesús, dándose cuenta de sus malas intenciones, respondió:

24―Muéstrenme una moneda romana. ¿De quién son esta imagen y esta inscripción?

―Del césar —contestaron.

25―Entonces, denle al césar lo que es del césar y a Dios, lo que es de Dios.

26No pudieron atraparlo en lo que decía en público. Así que, admirados de su respuesta, se callaron.

El matrimonio en la resurrección

27Luego, algunos de los saduceos, que decían que no hay resurrección, se acercaron a Jesús y le plantearon un problema:

28―Maestro, Moisés nos enseñó qué hacer cuando un hombre muere sin dejar hijos. Dijo que el hermano de ese hombre tiene que casarse con la viuda para darle un hijo a su hermano. 29Pues bien, había siete hermanos. El primero se casó y murió sin dejar hijos. 30Entonces el segundo 31y el tercero se casaron con ella, y así sucesivamente murieron los siete sin dejar hijos. 32Por último, murió también la mujer. 33Ahora bien, en la resurrección, ¿de cuál será esposa esta mujer, ya que los siete estuvieron casados con ella?

34―La gente de este mundo se casa y se da en casamiento —les contestó Jesús—. 35Pero los que sean dignos de tomar parte en el mundo venidero por la resurrección no se casarán. 36Tampoco podrán morir, pues serán como los ángeles. Son hijos de Dios porque toman parte en la resurrección. 37Pero que los muertos resucitan lo dio a entender Moisés mismo en el pasaje sobre la zarza. Pues allí llama al Señor “el Dios de Abraham, de Isaac y de Jacob”. 38Y él no es Dios de muertos, sino de vivos. Así que para él todos ellos viven.

39Algunos de los maestros de la Ley le respondieron:

―¡Bien dicho, Maestro!

40Y ya no se atrevieron a hacerle más preguntas.

¿De quién es hijo el Cristo?

41Pero Jesús les preguntó:

―¿Cómo es que dicen que el Cristo es hijo de David? 42David mismo declara en el libro de los Salmos:

»“Dijo el Señor a mi Señor:

‘Siéntate a mi derecha,

43hasta que ponga a tus enemigos

por debajo de tus pies’ ”.

44Si David lo llama “Señor”, ¿cómo puede entonces ser su hijo?».

45Mientras todo el pueblo lo escuchaba, Jesús les dijo a sus discípulos:

46―Cuídense de los maestros de la Ley. Les gusta pasearse con ropas lujosas y les encanta que los saluden en las plazas. También les gusta ocupar los primeros asientos en las sinagogas y los lugares de honor en los banquetes. 47Les roban los bienes a las viudas y a la vez hacen largas oraciones para impresionar a los demás. Estos recibirán peor castigo.