Rimljanima 4 – CRO & BDS

Knijga O Kristu

Rimljanima 4:1-25

Abrahamova vjera

1Abraham je bio naš otac. Kakvo je njegovo iskustvo glede spasenja po vjeri? 2Je li ga Bog smatrao opravdanim zbog njegovih dobrih djela? Da je bilo tako, imao bi se čime hvaliti. Ali u Božjim očima Abraham se nije imao čime ponositi. 3Jer Sveto pismo kaže: “Abraham je povjerovao Bogu, i Bog ga je proglasio pravednim zbog njegove vjere.”4:3 Postanak 15:6.

4Kad čovjek radi, plaća koju dobije nije dar. Radnici zarade ono što dobiju. 5Ali ljudi su opravdani zbog svoje vjere u Onoga koji opravdava bezbožnike, a ne zbog svojih djela.

6Kralj David je o tome govorio opisujući sreću nezaslužna čovjeka kojega je Bog proglasio pravednim.

7“Blago onima kojima su grijesi oprošteni

i zločin uklonjen.

8Blago onomu kojemu Gospodin neće uračunati grijehe.”4:7-8 Psalam 32:1-2.

9Je li to blaženstvo samo za obrezane, za Židove, ili također i za pogane? Rekli smo da ga je Bog proglasio pravednim zbog njegove vjere. 10Ali kako mu je ta vjera pomogla? Je li proglašen pravednim prije ili poslije obrezanja? Bog ga je najprije prihvatio, a zatim je bio obrezan!

11Obrezanje je bilo znak da Abraham već vjeruje i da ga je Bog prihvatio i proglasio pravednim i prije obrezanja. Zato je Abraham duhovni otac onih koji vjeruju, a nisu obrezani. Oni su pred Bogom opravdani po vjeri. 12Abraham je također duhovni otac obrezanih, ali samo onih koji imaju vjeru kakvu je Abraham imao prije obrezanja.

13Jasno je dakle kako se Božje obećanje da će Abrahamu i njegovim potomcima dati u baštinu cijelu zemlju nije temeljilo na poslušnosti Božjemu zakonu, nego na novome odnosu s Bogom koji dolazi kroz vjeru. 14Tvrdite li da je Božje obećanje za one koji ispunjavaju Božji zakon i stoga misle da su “dovoljno dobri” u Božjim očima, onda zapravo govorite da je vjera nepotrebna. A tada bi i to obećanje bilo besmisleno. 15Ali Zakon donosi kaznu onima koji ga pokušavaju ispunjavati. (Izbjegnuti kršenje zakona moguće je samo ako ne postoji zakon koji bi se kršio!)

16Zato je važna vjera. Božje smo obećanje dobili na dar. I sigurni smo da ćemo ga primiti, držali se židovskih običaja ili ne, budemo li samo imali vjeru poput Abrahamove. Jer Abraham je otac svih koji vjeruju. 17U Svetome pismu o tome piše: “Postavljam te za oca mnogih naroda.”4:17 Postanak 17:5. Jer Abraham je povjerovao u Boga koji oživljuje mrtve i na čiju zapovijed nastaje ono čega prije nije bilo.

18Kad je Bog obećao Abrahamu da će postati ocem mnogih naroda i rekao: “Tvoji će potomci biti brojni poput zvijezda”,4:18 Postanak 15:5. Abraham mu je povjerovao iako se to obećanje činilo neostvarivim. 19Abraham se nije pokolebao u vjeri iako je znao kako je u dobi od stotinu godina i kako njegova žena Sara ne može imati djecu. 20Abraham nikada nije posumnjao u Božje obećanje. Njegova je vjera jačala i njome je proslavio Boga. 21Bio je posve uvjeren da Bog može učiniti sve što obeća. 22Tako je Bog Abrahama zbog vjere proglasio pravednim.

23Ta divna istina da ga je Bog proglasio pravednim nije bila na dobrobit samo Abrahamu 24već i nama. Bog će također nas proglasiti pravednima vjerujemo li u Boga koji je našega Gospodina Isusa uskrsnuo od mrtvih. 25On je predan da umre za naše grijehe i podignut je od mrtvih da nas opravda pred Bogom.

La Bible du Semeur

Romains 4:1-25

1Prenons l’exemple d’Abraham, l’ancêtre de notre peuple, selon la descendance physique. Que pouvons-nous dire à son sujet ? Quelle a été son expérience ? 2S’il a été déclaré juste en raison de ce qu’il a fait, alors certes, il peut se vanter. Mais ce n’est pas ainsi que Dieu voit la chose ! 3En effet, que dit l’Ecriture ? Abraham a eu confiance en Dieu, et Dieu a porté sa foi à son crédit4.3 Paul emploie un terme du vocabulaire commercial qui signifie : imputer, porter au compte de quelqu’un. Dieu a porté l’acte de foi d’Abraham au compte du patriarche et l’a déclaré juste. pour le déclarer juste4.3 Gn 15.6..

4Si quelqu’un accomplit un travail, on lui compte son salaire non pas comme si on lui faisait une faveur, mais d’après ce qui lui est dû. 5Et si quelqu’un n’accomplit pas les œuvres requises par la Loi mais place sa confiance en Dieu qui déclare justes les pécheurs, Dieu le déclare juste en portant sa foi à son crédit. 6De même, David déclare béni l’homme que Dieu déclare juste sans qu’il ait produit les œuvres qu’exige la Loi :

7Ils sont bénis, ceux dont les fautes ont été pardonnées

et dont les péchés ont été effacés !

8Il est béni, l’homme au compte de qui

le Seigneur ne porte pas le péché4.8 Ps 32.1-2.!

9Cette bénédiction est-elle réservée aux seuls circoncis, ou est-elle aussi accessible aux incirconcis ? Nous venons de le dire : Dieu a porté la foi d’Abraham à son crédit pour le déclarer juste. 10A quel moment cela a-t-il eu lieu ? Quand Abraham était circoncis ou quand il était encore incirconcis ? Ce n’est pas quand il était circoncis, mais quand il ne l’était pas encore. 11Et Dieu lui donna ensuite le signe de la circoncision comme sceau de la justice qu’il avait déjà reçue par la foi avant d’être circoncis. Il est devenu ainsi le père de tous ceux qui croient sans être circoncis pour qu’eux aussi soient déclarés justes par Dieu de la même manière. 12Il est aussi devenu le père des circoncis qui ne se contentent pas d’avoir la circoncision, mais qui suivent l’exemple de la foi que notre père Abraham a manifestée alors qu’il était encore incirconcis.

13Car la promesse de recevoir le monde en héritage a été faite à Abraham ou à sa descendance non parce qu’il avait obéi à la Loi, mais parce que Dieu l’a déclaré juste à cause de sa foi. 14En effet, s’il faut être sous le régime de la Loi4.14 Autre traduction : s’il faut obéir à la Loi. pour avoir droit à cet héritage, alors la foi n’a plus de sens et la promesse est annulée. 15Car la Loi produit la colère de Dieu. Or, là où il n’y a pas de Loi, il n’y a pas non plus de transgression. 16Voilà pourquoi l’héritage se reçoit par la foi : c’est pour qu’il soit un don de la grâce. Ainsi, la promesse se trouve confirmée à toute la descendance d’Abraham, c’est-à-dire non seulement à celle qui a la Loi, mais aussi à celle qui partage la foi d’Abraham. Il est notre père à tous, 17comme le dit l’Ecriture : Je t’ai établi pour être le père d’une multitude de peuples4.17 Gn 17.5.. Placé en présence de Dieu4.17 Autre traduction : Il est notre père à tous 17 devant celui en qui il a mis sa confiance, Dieu qui donne…, il mit sa confiance en celui qui donne la vie aux morts et appelle à l’existence ce qui n’existe pas.

18Alors que tout portait au contraire, il a eu confiance, plein d’espérance. Ainsi il est devenu le père d’une multitude de peuples4.18 Gn 17.5. conformément à ce que Dieu lui avait dit : Tes descendants seront nombreux4.18 Gn 15.5..

19Bien qu’il considéra son corps, qui était comme mort – il avait presque cent ans – et celui de Sara, qui ne pouvait plus donner la vie, sa foi ne faiblit pas. 20Au contraire : loin de mettre en doute la promesse et de refuser de croire, il trouva sa force dans la foi, en reconnaissant la grandeur de Dieu4.20 Autre traduction : il fut fortifié dans sa foi et fit ainsi honneur à Dieu. 21et en étant absolument persuadé que Dieu est capable d’accomplir ce qu’il a promis.

22C’est pourquoi, Dieu l’a déclaré juste en portant sa foi à son crédit4.22 Gn 15.6.. 23Or si cette parole : Dieu a porté sa foi à son crédit a été consignée dans l’Ecriture, ce n’est pas seulement pour Abraham4.23 Autre traduction : elle ne concerne pas seulement Abraham.. 24Elle nous concerne nous aussi. Car la foi sera aussi portée à notre crédit, à nous qui plaçons notre confiance en celui qui a ressuscité Jésus notre Seigneur ; 25il a été livré pour nos fautes, et il est ressuscité pour que nous soyons déclarés justes4.25 Autre traduction : ressuscité parce qu’il avait accompli l’œuvre par laquelle nous sommes déclarés justes..