Otkrivenje 5 – CRO & PEV

Knijga O Kristu

Otkrivenje 5:1-14

Jaganjac otvara svitak

1U desnici Onoga na prijestolju ugledam svitak ispisan s obiju strana i zapečaćen sa sedam pečata. 2Ugledam zatim snažnog anđela kako glasno viče: “Tko je dostojan razlomiti pečate i otvoriti svitak?” 3Ali nitko u nebu, ni na zemlji, ni ispod zemlje nije mogao otvoriti svitak i pogledati u njega.

4Gorko sam zaplakao jer nije bilo nikoga dostojnoga da otvori knjigu i pročita što u njoj piše. 5Ali jedan od četvorice starješina mi reče: “Ne plači! Pobijedio je, evo, Lav iz Judina plemena, nasljednik Davidova prijestolja.5:5 U grčkome: korijen Davidov. On je dostojan otvoriti svitak i razlomiti sedam pečata.”

6Ugledam zatim zaklanog Jaganjca kako stoji između prijestolja i četiriju bića te između starješina. Imao je sedam rogova i sedam očiju koje su sedam Božjih duhova poslanih po svoj zemlji. 7Jaganjac pristupi pa iz desnice Onoga na prijestolju uzme svitak. 8Kad to učini, četiri bića i dvadeset četvorica starješina padnu ničice pred njega. Svaki je imao citru i zlatne posude pune kada—molitve Božjega naroda!

9Zapjevaju mu novu pjesmu:

“Dostojan si uzeti svitak

i razlomiti pečate

jer si bio zaklan

i svojom si krvlju za Boga otkupio

iz svakoga plemena, jezika i naroda.

10Učinio si ih kraljevstvom i svećenstvom našega Boga.

Oni će kraljevati na zemlji.”

11Pogledam opet i začujem glas anđela oko prijestolja, bića i starješina. Bilo ih je tisuće milijuna. 12Jakim glasom pjevali su:

“Dostojan je zaklani Jaganjac

primiti moć i bogatstvo,

mudrost i snagu,

čast i slavu i blagoslov!”

13Začujem tada kako sve stvorenje na nebu, na zemlji i pod zemljom te u moru govori:

“Blagoslov, čast i slava pripadaju

Onomu koji sjedi na prijestolju

i Jaganjcu, u vijeke vjekova.”

14Četiri bića ponavljala su: “Amen!” A starješine padnu ničice i poklone mu se.

La Parola è Vita

Apocalisse 5:1-14

LʼAgnello e la pergamena

1Poi vidi nella destra di colui che sedeva sul trono una pergamena arrotolata, scritta sia di dentro che di fuori, chiusa da sette sigilli. 2E vidi un angelo potente che, a gran voce, faceva questa domanda: «Chi è degno di togliere i sigilli e di aprire la pergamena?» 3Ma né in cielo, né sulla terra, né fra i morti vi era qualcuno che potesse aprire la pergamena e leggerla.

4Allora scoppiai in un pianto dirotto, perché non si era trovato nessuno degno di aprirla, nessuno che potesse dirci che cosa contenesse.

5Ma uno dei ventiquattro anziani mi disse: «Non piangere! Ecco, il Leone della tribù di Giuda, il Rampollo di Davide ha vinto la sua battaglia e si è dimostrato degno di togliere i sette sigilli e di aprire la pergamena».

6Guardai, e allora fra il trono con le quattro creature viventi e gli anziani vidi un Agnello in piedi, che portava ancora i segni del suo sacrificio. Aveva sette corna e sette occhi, che rappresentano i sette spiriti di Dio che sono stati mandati in ogni parte del mondo. 7LʼAgnello avanzò e prese la pergamena dalla destra di Dio che sedeva sul trono. 8Mentre la prendeva le quattro creature viventi e i ventiquattro anziani si prostrarono davanti allʼAgnello. Ognuno di loro aveva unʼarpa e una coppa dʼoro piena di profumi, che sono le preghiere degli uomini di Dio. 9Essi cantavano un nuovo canto, questo: «Tu sei degno di prendere la pergamena, di rompere i suoi sigilli e di aprirla, perché sei stato immolato e, con la tua morte, hai riscattato, per darli a Dio, uomini di ogni razza, lingua, popolo e nazione. 10Tu ne hai fatto il Regno di Dio, i suoi sacerdoti; ed essi regneranno sulla terra».

11-12Allora, nella mia visione, udii cantare a voce spiegata i numerosi angeli, che circondavano il trono, le quattro creature viventi e gli anziani: «LʼAgnello che è stato immolato», cantavano, «è degno di ricevere la potenza, la ricchezza, la saggezza, la forza, lʼonore, la gloria e le benedizioni!»

13E tutte le creature, nel cielo, sulla terra, e perfino sotto la terra e nel mare, esclamavano: «A Dio, che siede sul trono, e allʼAgnello vadano la lode, lʼonore, la gloria e la potenza per i secoli eterni!» 14E le quattro creature viventi continuavano a dire: «Amen», mentre i ventiquattro anziani si prostravano in adorazione.