Ivan 11 – CRO & PEV

Knijga O Kristu

Ivan 11:1-57

Lazarova smrt

1Neki se čovjek imenom Lazar razbolio. Živio je u Betaniji sa sestrama Marijom i Martom. 2Bila je to ona Marija koja je izlila dragocjenu miomirisnu pomast na Gospodinove noge i otrla ih svojom kosom.11:2 Događaj je zabilježen u 12. poglavlju. Kako im je brat Lazar bio bolestan, 3sestre pošalju Isusu poruku: “Gospodine, tvoj je voljeni prijatelj teško bolestan.”

4Kad je Isus to čuo, reče: “Njegova bolest nije na smrt, nego na Božju slavu. Božji Sin će se ovom prigodom proslaviti.” 5Iako je Isus žarko volio Martu, Mariju i Lazara, 6nije odmah krenuo, nego je ostao još dva dana u mjestu u kojemu se nalazio. 7Nakon dva dana napokon reče učenicima: “Hajdemo natrag u Judeju!”

8Ali učenici se usprotive. “Učitelju,” rekoše mu, “zar te nisu prije nekoliko dana židovski vođe u Judeji htjeli ubiti, a ti hoćeš onamo?”

9Isus odgovori: “Dvanaest ura traje dan i oni koji hodaju u svjetlu neće se spotaknuti jer vide svjetlo ovoga svijeta. 10Koji hodaju u mraku, spotiču se jer u sebi nemaju svjetla.” 11Zatim reče: “Naš prijatelj spava, ali idem ga probuditi.”

12Učenici su rekli: “Gospodine, ako spava, znači da ozdravit će!” 13Mislili su da Isus želi reći kako Lazar zaista spava, ali Isus je htio kazati da je umro.

14Tada im posve otvoreno reče: “Lazar je umro. 15Radi vas se radujem što nisam bio ondje jer će vam ovo biti nova prilika da vjerujete u mene. Hajdemo k njemu!”

16Nato Toma, zvani Blizanac, reče drugim učenicima: “Hajdemo i mi s njime umrijeti!”

17Kad je Isus došao u Betaniju, rekoše mu da Lazar već četiri dana leži u grobu. 18Betanija je od Jeruzalema bila udaljena otprilike tri kilometra,11:18 U grčkome: 15 stadija (približno 2,8 km). 19pa je mnogo Židova došlo izraziti sućut i utješiti Martu i Mariju zbog gubitka brata. 20Kad je Marta čula da Isus stiže, pođe mu u susret, a Marija ostane u kući. 21Marta reče Isusu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro! 22Ali ipak znam da će ti Bog dati sve što od njega zatražiš.”

23“Tvoj će brat uskrsnuti!” reče joj Isus.

24“Hoće”, reče Marta, “kad i svi drugi, o uskrsnuću u posljednji dan.”

25“Ja sam uskrsnuće i život”, reče joj Isus. “Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26Tko god je živ i vjeruje u mene, neće nikada umrijeti. Vjeruješ li u to, Marta?”

27“Da, Gospodine,” odgovori ona, “vjerujem da si ti Krist, Božji Sin koji treba da dođe na svijet.” 28Zatim ode natrag Mariji i krišom joj reče: “Stigao je Učitelj i želi te vidjeti.” 29Kada je Marija to čula, brzo ustane i odmah pođe k njemu.

30Isus je još bio izvan sela, na mjestu gdje ga je susrela Marta. 31Kada su Židovi koji su bili u Marijinoj kući i tješili je vidjeli da tako žurno odlazi, pođu za njom. Mislili su, naime, da ide na grob oplakivati brata. 32Kad je Marija stigla do Isusa, padne pred njim ničice i reče: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!”

33Kad Isus ugleda nju i Židove koji su došli s njom kako plaču, ostane duboko dirnut i potresen. 34“Kamo ste ga položili?” upita ih.

“Dođi i pogledaj”, odgovore. 35Isus zaplače. 36“Gledajte kako ga je volio!”, govorili su Židovi. 37A neki rekoše: “Zar taj koji je slijepcu vratio vid nije mogao spriječiti Lazarovu smrt?”

Isus podiže Lazara od mrtvih

38Isus opet ostane duboko dirnut. Uto stignu do groba. Bila je to špilja s teškim kamenom navaljenim na otvor. 39“Odmaknite kamen!” zapovjedi Isus.

Ali pokojnikova sestra Marta reče: “Gospodine, mora da je vonj već strašan jer je prošlo četiri dana otkako je umro!”

40“Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti Božju slavu?” upita ju Isus. 41I tako odmaknu kamen s groba. Isus pogleda u nebo i reče: “Hvala ti, Oče, što si me uslišao. 42Znam da me ti uvijek uslišavaš, ali to sam rekao zbog ovih ljudi, kako bi vjerovali da si me ti poslao.” 43Zatim glasno vikne: “Lazare, iziđi!” 44I Lazar iziđe—sav u povojima i lica zamotana u ručnik. Isus im reče: “Odvežite ga i pustite ga da ide!”

Zavjera protiv Isusa

(Mt 26:1-5; Mk 14:1-2; Lk 22:1-2)

45Kad brojni Židovi koji su bili s Marijom ugledali što se dogodilo, napokon povjeruju u njega. 46Ali neki odu javiti farizejima što je Isus učinio. 47Stoga svećenički glavari i farizeji sazovu Veliko vijeće11:47 U grčkome: Sanhedrin. da se dogovore što učiniti. “Što da radimo?” pitali su jedan drugoga. “Jer ovaj čovjek zaista čini čudesa. 48Ako ga pustimo na miru, sav će ga narod slijediti i povjerovati u njega, a onda će doći rimska vojska, pobiti nas i preuzeti vlast.”

49A jedan od njih, Kajfa, koji je te godine bio veliki svećenik, reče: “Ništa vi ne znate! 50Ne razumijete da je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, umjesto da sav narod izgine?”

51Kajfa to nije rekao po vlastitoj pameti. On je te godine bio veliki svećenik te je tako prorekao da će Isus umrijeti za sav narod, 52i to ne samo za izraelski narod već da bi okupio svu Božju djecu rasutu po svijetu.

53Toga dana istaknuti židovski vođe odluče ubiti Isusa. 54Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, već ode u blizinu pustinje, u Efrajim, i ondje ostane s učenicima.

55Bližio se židovski blagdan Pasha, pa su mnogi ljudi dolazili u Jeruzalem nekoliko dana prije kako bi prije početka svetkovine obavili obred očišćenja. 56Željeli su vidjeti Isusa. Razgovarajući u Hramu, pitali su jedni druge: “Što mislite, hoće li doći na Pashu?” 57U međuvremenu su glavni svećenici i farizeji zapovjedili da svatko tko dozna gdje je Isus mora to odmah prijaviti kako bi ga uhvatili.

La Parola è Vita

Giovanni 11:1-57

1Un uomo di nome Lazzaro era ammalato. Viveva a Betania con le sue sorelle Marta e Maria. 2Maria era la donna che poi cosparse di profumo i piedi del Signore e li asciugò con i suoi capelli. 3Le due sorelle, mandarono a chiamare Gesù con questo messaggio: «Signore, il tuo caro amico è grave!»

4Quando Gesù seppe della cosa, rispose: «Lazzaro non morirà di questa malattia, che servirà, invece, a dare gloria a Dio, perché sia lodato suo Figlio!»

5-6Nonostante volesse molto bene a Marta, Maria e Lazzaro, Gesù si trattenne dovʼera per altri due giorni, anziché andare subito da loro. 7Finalmente disse ai discepoli: «Torniamo in Giudea».

8«Maestro», osservarono i discepoli, «soltanto pochi giorni fa i capi religiosi giudei volevano ucciderti. E tu ci vuoi tornare?»

9Gesù rispose: «Ci sono dodici ore di luce al giorno, durante le quali si può camminare con sicurezza, senza inciampare. 10Di notte, invece, cʼè pericolo di fare un passo falso, perché è buio». 11Poi aggiunse: «Il nostro amico Lazzaro dorme, ma ora vado a svegliarlo!»

12-13Allora i discepoli, pensando che Gesù dicesse che Lazzaro stava riposando, commentarono: «Meglio così, vuol dire che sta migliorando!» Il Signore, invece, intendeva dire che Lazzaro era morto.

14Allora disse chiaramente: «Lazzaro è morto! 15Ma sono contento per voi che non ero là, perché ora avrete unʼaltra occasione per credere in me. Venite, andiamo da lui!»

16Tommaso, detto «il gemello», disse ai compagni: «Andiamo anche noi a morire con lui!»

17Quando arrivarono a Betania, seppero che Lazzaro era già stato sepolto da quattro giorni. 18Betania dista circa tre chilometri da Gerusalemme e 19molti Giudei erano venuti a fare le condoglianze e a consolare Marta e Maria. 20Quando Marta sentì che stava arrivando Gesù, gli corse incontro; Maria, invece, rimase a casa.

21-22Marta disse a Gesù: «Signore, se tu fossi stato qui, mio fratello non sarebbe morto! Ma anche adesso non è troppo tardi, so che basta che tu glielo chieda, e Dio lo resusciterà!»

23Gesù le disse: «Tuo fratello vivrà!»

24«Certo», replicò Marta, «il giorno della resurrezione, come tutti!»

25-26Gesù le disse: «Io sono quello che resuscita i morti e li riporta alla vita. Chi crede in me, anche se muore, come qualsiasi altro, vivrà; avrà vita eterna per aver creduto in me e non perirà mai. Lo credi tu, Marta?»

27«Sì, Maestro», rispose la donna. «Io credo che tu sei il Messia, il Figlio di Dio, quello che abbiamo aspettato per tanto tempo».

28Detto ciò, Marta tornò da Maria e, prendendola in disparte, le disse: «Il Maestro è qui e vuole vederti». 29Maria sʼaffrettò a correre da Gesù.

30Gesù non era ancora entrato nel villaggio, ma era rimasto là, dove Marta lo aveva incontrato. 31Quando i Giudei, che erano venuti per consolare Maria, la videro allontanarsi di fretta, pensarono che stesse andando a piangere sulla tomba di Lazzaro, così la seguirono.

32Maria raggiunse Gesù, gli si buttò ai piedi e disse: «Signore, se tu fossi stato qui, mio fratello sarebbe ancora vivo!»

33Quando Gesù vide Maria e i Giudei che piangevano, si sentì profondamente turbato: 34«Dovʼè sepolto?» domandò.

«Vieni a vedere», risposero. 35Allora Gesù pianse.

36«Erano grandi amici», commentava la gente. «Guardate come gli voleva bene!»

37-38Ma alcuni di loro aggiunsero: «Se ha guarito un cieco, perché non ha fatto in modo che Lazzaro non morisse?!» Gesù si sentì di nuovo turbato. Arrivarono alla tomba, una grotta chiusa da una grossa pietra rotonda.

39«Spostate la pietra!» ordinò Gesù.

A queste parole Marta, la sorella del morto, obiettò: «Signore, è morto già da quattro giorni, ormai puzza!» 40Ma Gesù replicò: «Marta, non ti ho detto che se crederai, vedrai la gloria di Dio?»

41Levarono, quindi, la pietra. Allora Gesù alzò gli occhi al cielo e disse: «Padre, grazie di avermi ascoltato! 42Tu mi ascolti sempre, lo so, ma lʼho detto per tutte le persone qui presenti, perché credano che sei stato tu a mandarmi». 43Poi gridò: «Lazzaro, vieni fuori!»

44E Lazzaro uscì: tutto fasciato, con la faccia coperta da un sudario. Gesù disse loro: «Toglietegli le bende e lasciatelo andare!»

45A questo miracolo, molti Giudei che avevano seguito Maria, credettero in lui. 46Altri, invece, andarono dai Farisei a riferire lʼaccaduto.

Condanna a morte

47Allora i capi sacerdoti e i Farisei si riunirono a consiglio per discutere la situazione. «Che facciamo?» si chiedevano. «Questʼuomo fa molti miracoli! 48Se lo lasciamo fare, tutta la popolazione lo seguirà, allora lʼesercito romano verrà a sterminarci e a occupare il nostro paese!»

49Uno di loro, Caifa, quellʼanno in carica di sommo sacerdote, disse: «Stupidi idioti! 50Che sia lui solo a morire per tutti! Perché mai dovrebbe finire in rovina tutta la nazione?»

51La profezia che Gesù doveva morire per tutti venne pronunciata da Caifa in veste di sommo sacerdote. Ciò che disse fu per ispirazione, non frutto di una sua personale riflessione. 52Così fu predetto che la morte di Gesù non sarebbe stata soltanto a favore dʼIsraele, ma di tutti i figli di Dio sparsi nel mondo. 53Da quel momento in poi i capi giudei si dettero da fare per ucciderlo.

54A questo punto Gesù non si fece più vedere in pubblico, e si allontanò da Gerusalemme. Raggiunti i confini del deserto, si recò nel villaggio di Efraim, dove rimase con i discepoli.

55La Pasqua, giorno sacro ai Giudei, era vicina, e molta gente di campagna arrivava a Gerusalemme con qualche giorno di anticipo, per procedere alla cerimonia di purificazione, prima della festa. 56Volevano vedere Gesù nel tempio e il quesito del momento era: «Verrà o non verrà per la Pasqua?» 57Nel frattempo, i capi sacerdoti e i Farisei avevano dato ordine che, se qualcuno avesse visto Gesù, lo segnalasse immediatamente, perché volevano arrestarlo.